Već se dulje vremena pripremam na pisanje teksta o načinu igranja mlađih kategorija, zapravo od trenutka kada sam bio prisutan na utakmici prvog kola kadeta (U16, zapravo U17 kada završi natjecanje, nije bitno koja je to utakmica bila).
Zanimljiva utakmica, ali do 25. minute svakog poluvremena. Nakon toga soliranje i nemoć većine igrača. Jednostavno, nisu imali snage. Mislio sam, to je prva tekma prvenstva, nisu trenirali dovoljno i tak.
Novi vikend, nova utakmica. Međutim, opet ista stvar. Do 25. minute imaju snage, nakon toga raspad sistema. I to me natjeralo na malo istraživanje da vidim u čemu je problem. Čak sam pomislio da je 2 x 35 minuta i veliki teren previše za te dečke.
Pokazalo se da i sve ostale zemlje u toj konkurenciji igraju na cijelom terenu i puno vrijeme. Znači, negdje drugdje je problem. Ili ga nema.
Ono što mi se svidjelo je sustav kod najmlađih kategorija, U 7 i U8 kod Njemačke, Nizozemske, Belgije, a to prakticiraju i Austrijanci u konkurenciji U9 (U10 kada završi sezona). Na turnirima su ovu formu prihvatili i u Italiji.
Igra se na 1/8 terena, 4 protiv 4, 2 x 10 minuta, a svaka momčad napada, odnosno brani se na dva gola. Svaka ekipa ima osam ili više igrača. jedna četvorka nakon poluvremena odlazi igrati protiv druge četvorke suparnika. Austrijanci su još dodali bodovanje u štafetama na određenim poligonima, te bodove za tehniku. Prava zabava za najmlađe hokejaše.
Nizozemci između 3v3 i 8v8 imaju i varijantu 6v6 na 1/4 igrališta. Tu se igra s golmanima kategorija do 8 godina. Kako to izgleda možete vidjeti jer su jedan gol iz te konkurencije (?!) uvrstili u gol tjedna na:
Ostale kategorije u principu su vrlo slične u cijeloj Europi. Jedino Nizozemci iskaču, oni na velikom terenu kreću s U11 ekipama, ali kako kaže Tomislav Jamičić, mnogi u svjetskom središtu ovog sporta smatraju da je to bolje i sve manje se u toj kategoriji igra 8 protiv 8 na pola terena.
Zanimljivost je kako do te kategorije djeca u Nizozemskoj igraju na svim pozicijama (i golmanskoj), jer je i to važno za napredak u hokeju, a tek od 11. godine počinje specijalizacija po linijama.
Druga krajnost su Talijani koji u U12 igraju 6 protiv 6 (ponekad 5 protiv 5), a U14 7 protiv 7, dok Česi igraju 6 protiv 6 u konkurenciji U13.
Naši klinci do svoje 13.- 14. godine ne zaostaju za vršnjacima iz drugih zemalja, ali onda se polako počinje stvarati razlika prema većim hokejskim zemljama. Po meni, stvar je u konkurenciji i nedostatku jakih utakmica.
Dok u ekipama iz Nizozemske, Belgije i Njemačke (i još nekima) nećete vidjeti veliku razliku u godištima igrača unutar sastava, kod nas se znalo događati da su razlike i veće od četiri godine (uskoro EHF uvodi donje granice u nekim natjecanjima, drago mi je da je to uvedeno dijelom i kod nas!). Nije baš onome od 15 guba igrati protiv nekog od 11 godina, ma koliko roditelj ovog mlađeg mislio da je njegovo dijete u najmanju ruku Blake Govers. Nije to to, i gotovo.
Druga stvar su brojnost i konstantnost. Tu su velike hokejske zemlje ispred nas miljama. Ali oni počinju dovoditi djecu od zadnje godine vrtića ili prvog razreda osnovne. Kod nas su to iznimke, a trebalo bi postati pravilo.
Koliko god se klubovi hvalili brojnošću u svojim klubovima, sve izađe na vidjelo kada direktor HHS-a, za potrebe Skupštine HHS-a (zbog broja mandata), pregledava zapisnike u sezoni kako bi vidio koliko koji klub je imao igrača u pojedinoj kategoriji. Duplića koliko želiš, mnogi igraju u dvije kategorije. I rijetko koji klub je četiri ili više godina zaredom imao momčad u istoj kategoriji, pogotovo onim U16 i starijima.
Kada će se situacija promijeniti nabolje? Tek kada prestanemo se lagati tvrdeći da smo sve napravili što smo mogli kako bi doveli što više djece u hokej.
