Prošlo je nešto više od tjedan dana od završetka europskih prvenstava u Zelini, a kako se kaže da je jutro pametnije od večeri, prespavali smo nekoliko noći prije nego odlučimo išta napisati o nastupu naših.
Prvo cure.
Najveći problem kod hokejašica je premali broj igračica, premalo kvalitetnih klupskih utakmica u sezoni, a to se na kraju vidi i na reprezentaciji. Četvrto mjesto od pet reprezentacija (Turska ide gore, Sloveniju smo jedinu pobijedili). Za razliku od nas, Turci su shvatili da se prije može nešto konkretnije rezultatski napraviti u ženskom hokeju i zato ne čudi da su otišli rang više.
OK, nije bilo idilično ni kod hokejašica, ali to je normalno u svim sportovima.
Za dvije godine će se u III. skupini pridružiti i Francuska, a tko će igrati za Hrvatsku je veliko pitanje. Marina, Dolores, Marijana, Ivona, sestre Viktoria i Anamarija će 2019. biti u godinama kada bi im druge stvari mogle biti važnije od reprezentativnog hokeja.
A ostale? Ove koje su sada u reprezentaciji neka sredina po godištima, trenutno nemaju znanja i kvalitete za više od ovog, trećeg ranga. Za one najmlađe je teško reći. Mjesta za napredak je mnogo, ali vrijeme će pokazati hoće li uopće ostati blizu hokeja i na kojoj razini kvalitete.
A one koje dolaze? Još su premlade, a pitanje je hoće li ih i biti toliko za nekoliko godina.
Treća europska liga je realnost, oko toga ne treba dramiti. Sve dok imamo tako mali broj igračica.
Hrvatska će nakon 2019., i 2021., a i 2023. godine igrati u 3. razredu ženskog eurohokeja.
Osim ako ne povećaju broj reprezentacija po skupinama.
A pitanje je i tko će voditi reprezentaciju za dvije godine, pogotovo za četiri.
A dečki?
Oni su prije dvije godine morali zadržati status u II. skupini, a sada su završili treći u trećoj, iza Bjelorusa i Italije. Tadašnje, a nažalost (barem po mišljenju nas iz HockeYourselfa) i sadašnje vodstvo reprezentacije, napravilo je veliku glupost s golmanima, zbog koje su za većinu hokejske zajednice u Hrvatskoj izgubili i ono malo kredibiliteta koje su imali nakon dvoranskih uspjeha sa seniorima 2014. i juniorima 2015. godine.
Mogli su se opravdavati nesretnim slučajem i ne znam čemu, ali ljeto 2015. je pokazalo da tu mnogo toga ne štima. Autoriteta nije bilo.
Igrači, kakvi god u glavi bili (a ima tu svega), sve razumiju. Vide i kada se nekome dozvoljava sve, vide i kada treneri znaju manje od njih, vide i kada treneri ne shvaćaju da im se nešto događa na terenu.
Za kvalitetnu pripremu uoči prvenstva treba stvoriti i neke preduvjete. A jedno od najvažnijih je da cijelo vrijeme priprema glavni trener i izbornik budu na svim treninzima. Kao što je bilo u ljeto 2013. godine.
Ovako se nitko ne trudi koliko treba, nitko ne pruzima odgovornost u potpunosti.
Ono što je nama bilo nesuvislo i jako čudno je da su mnogi igrači tijekom prvenstva u Zelini igrali na previše pozicija. Da su pravila dozvoljavala, neki bi završili i kao golmani. Kao 2015. u Pragu.
U Zelini je igralo 11 od 18 igrača koji su igrali i prije dvije godine u Pragu i čak 9 koji su ostvarili ulazak u II. skupinu 2013. godine. I to je trebao biti temelj, tako je i Wales ove godine imao 12 igrača koji su prije dvije godine izborili II. skupinu. I gdje će biti za 2 godine? U najjačoj skupini.
Tko će za dvije godine igrati u 3. razredu? Teoretski mogu svi koji su u Zelini, osim možda Jake. Ako mu se neće više dati stajati na golu. Mladi dolaze i ima ih, i to je prednost onih koji vode seniore, pred onima koji vode seniorke.
Oni imaju izbor, mnogo više kandidata i zato hokejska javnost svake dvije godine ima pravo tražiti, s realnom podlogom, ulazak u viši rang.
Bivše vodstvo seniorske reprezentacije je nakon jednog neočekivanog poraza u Svjetskoj ligi 2014. postalo bivše.
Sadašnje vodstvo ima kredita više nego je HBOR davao Agrokoru.
No, jednom treba reći dosta.
