Merhaba!
Nakon desetak sati putovanja, veći dio hrvatske seniorske reprezentacije stigao je u utorak navečer u tursku Alaniju, gdje se od petka do nedjelje (12. - 14. 1. 2018.) održava Europsko prvenstvo skupine II u dvoranskom hokeju.

Uz jednu logističku grešku u koracima, 10 igrača, četvorica iz stručnog vodstva, suca Končića i moje malenkosti, krenulo je airbusom za Tursku. Negdje iznad Srbije učinilo mi se da nas je forfarao avion predsjednice Kolinde nam Grabar Kitarović, jerbo je KGK jurila u posjet Turskoj.

Dok je ona letjela prema Ankari, mi smo se uputili u Istanbul. I neće nas doći posjetiti.

Ugodan let imao je i dodatnu vrijednost jer smo malo popričali s bivšim nogometnim reprezentativcem Borisom Živkovićem koji je, između spavanja i čitanja stripa o Zagoru, podijelio s nama neka iskustva o Turskoj i dao jedan važan savjet, važan samo onima iz naše karavane koji vole zapaliti koju cigaretu, gdje se nalazi prostor za pušenje.

A prostor je najbolji na aerodromu. Na terminalu domaćih letova aerodroma Ataturk terasa koja gleda na pistu. Ne može bolje. Osim što je gužva veća nego kada Bandić časti grahom na 1. svibanj. Na 10 kvadrata 300 ljudi.

Osim fussbalera Živkovića bilo je tu zanimljivih osoba, a team manager Gari, zvan Krunoslav Hrupec, zainteresirao je vlasnika jedne zdravstvene ustanove s filijalama u 20 zemalja, da ponudi sponzorstvo. Inicijalni razgovori su ostvareni, a sada slijedi ozbiljniji dogovori.

Jedino što bi moglo zaustaviti posao je broj psihijatara u toj ustanovi, jer čini se da ih nema dovoljno za potrebe hrvatskog hokeja.

Razmak od 3 sata između slijetanja prvog i uzlijetanja drugog aviona se možda čini mnogo, ali kada od gašenja motora do dolaska na drugi terminal potrošiš sat vremena, onda to i nije mnogo vremena. Čekajući u ogromnom redu na kontrolu putovnica, shvatili smo zašto je istanbulski aerodrom jedan od najprometnijih u svijetu. I još kada dečki iz lokalne toplane zahajcaju radijatore, onda je još teže izdržati boravak u redu. Neki su kod ulaska u red imali jakne, a do policijske kontrole su stigli u kratkim majicama.

Nakon povlačenja po aerodromu, u 16 sati po turskom (14 po hrvatskom) poletjeli smo za Antaliju. U avionu neki nogometaši iz Srbije koji se nadaju da će ih primijetiti neki klubovi na pripremama na obali turskog Sredozemlja, golferi sa sjevera Europe koji su pobjegli u toplije krajeve, te ostali turisti. I naša četa malena.

Nakon manje od 60 minuta već smo se spustili, a onda malo izgubili vremena. Prvo su nas vozili s domaćeg na međunarodni terminal, onda smo čekali na prtljagu dulje nego na sporom ZG aerodromu, a kada smo izašli – nema busa!

Pretražio je Polak s pola ekipe cijeli parking, ali od 20 mini buseva, nigdje našeg. Naravno, ljudi su nas čekali ispred domaćih dolazaka (jer let je iz Istanbula) i dok smo iznazivali pola Europe i došli do broja organizatorice, prošlo je još najmanje 30 minuta.

Srećom, vozač našeg busa je u mladosti amaterski vozio auto-utrke i potegnuo je najbolje što je mogao. Po brzoj cesti koja najviše sliči onoj od Svete Helene do Vrbovca, ali ima semafore, naš junak je vozio poput Alena Prosta.

Zaletavanje na guzicu vozila ispred, onda kočenje na 20 cm (!), pa vožnja po sredini ceste, a sve to začinjeno s nekoliko prolazaka kroz crveno.

Ali ne crveno kako se kod nas prolazi, žuto pa crveno. Majstor je uredno prošao kroz crveno nakon što je ono svjetlilo nekih 10 sekundi. Sreća naša da nazad idemo s bližeg aerodroma i imat ćemo 75 km straha manje.

Kada se ispred nas pojavio hotel Grand Okan u Alaniji, odmah smo bili bolje volje. Naravno, iskrcani smo na cesti, jer se netko parkirao isred ulaza. Jer, to je normalno ovdje.

Uđemo u hotel, a tamo sve puno hokejaša, od kojih ni jedan neće igrati turnir.

Ekipica iz Njemačke i Nizozemske, hokejskih zemalja, došla malo na odmor. Iskusni su to hakleri, neki i više od 30 godina uz štap hodaju svijetom, ali sigurni smo kako će u petak navečer, kada je plesna večer, ti štapovi/palice biti bačeni sa strane, i krenut će čagica kao iz dana kada su imali 20 i kusur godina, znači prije 40 i više godina.

Tako je prošao prvi dan avanture u Turskoj, u srijedu su prvi treninzi, stižu iz Njemačke i Švedske preostali članovi naše reprezentacije. Nizozemci, svjetski prvaci, ponudili su se za pripremnu utakmicu od 30 minuta, ali su naši iz stručnog procijenili da bolje ne.

Svaka čast onome tko je čitao do kraja (ja sam jedva), sutra ćemo biti kraći, jer neće biti toliko dojmova iz razgledavanja Alanije i najvažnijih dućana ovog turističkog mjesta.