Otišao nam je Joža, Josip Leljak, Leljo, za one hrabrije Ljeljak. Nakon dugogodišnje borbe sa teškom boleščinom, napustio je nas smtnike i otišao na goru hokejaških velikana gdje će ponosno i zasluženo zauzeti svoje mjesto među najvećim ljudima i legendama hokejaškog sporta. 

Iskreno, ne znam neke podatke o Jožinoj hokejaškoj povijesti i putu pa bi to ostavio za nekog drugog. Moj pokojni stari koji je obožavao Lelju, pričao mi je kako je Joža bio odličan igrač, vrhunski tehničar, pa i do nedavno nisu mu mogao tako lako uzeti lopticu bez obzira na godine i usranu bolest koja ga je mučila, odličan sudac iako mislim da to baš i nije previše volio i osebujan trener, jedinstven, jednostavno bio je Joža.

Ali nadasve, bio je ljudina, prijatelj i volio je hokej beskrajno do zadnjeg trena, a njegovi verbalni izričaji, doskočice, naskočice učinili su ga besmrtnim, immortal, neponovljivim. Odlaskom Jože više nikad neće ništa biti isto i nastat će velika rupa u HR hokeju, prostor koji je nemoguće više ikada nadomijestiti jer samo je jedan i neponovljivi bio Joža.

Svako ima neku svoju priču sa Jožom, a mene je najviše dotakla jedna od prije 5 godina. 

Naime, tada sam obnašao (kakva riječ, obnašao) dužnost Stegovnog suca i stigla mi je na stol prijava protiv Jože Leljaka. Mislim si, kaj je to Joža napravio, kaj ga je netko stvarno prijavio zbog njegovih doskočica. Čitam prijavu koja navodi da je malo muljao sa godištima klinaca, tj. igrali su mu neki malo stariji koji ne bi smjeli.

OK, štima, nije ispravno i po Stegovnom pravilniku to je kažnjivo, ali mislim si pa to svi rade (i dan danas) i ako ću kazniti Jožu onda moram kazniti sve po službenoj dužnosti, a to stvarno ne bi imalo smisla.

Na koncu nije posao Stegovnog suca riješavati probleme Saveza i općenito hrvatskog hokeja. Ali ako je došla prijava ne mogu je samo tako ignorirati jer onda bi obezvrijedio instituciju Steg. suca koju sam dobio na dužnost.

Srećom, prije toga sam utjecao na mnoge izmjene pravilnika koji je do tada bio vrlo opskuran i nije poznavao olakotne i otegotne okolnosti i odnosio se prema svima isto, i onima koji su život dali za hokej kao i nekim povremenim jebivjetrima što je daleko od pravice.

I to mi je omogućilo da nakon sumiranja olakotnih i otegotnih okolnosti donesem ispravniju odluku i Joži izrečem ukor, a ne neku vremensku kaznu i još sam to u svojoj odluci malo detaljnije obrazložio. I tak je to završio, odluka je donesena, a žalbi nije bilo. Ali sam znao da me bez obzira na odluku čeka Joža.

I dočekao me je. Dolazim na HC, vidim Jožu i on ravno k meni. Mislim si sad sam nastradao jer kad krene, obrat ću bostan za sva sranja saveza kao jedna od njegovih instituacija. A kad ono kopernikovski obrat. 

Zagrli Joža mene i veli, mali dužan sam ti pivu. Ja u totalnom čudu. Mislim si kaj sad.

Veli meni Joža:

"Mali, onako nešto što si napisao nije nitko napisao za mene i volio bi da mi netko tako nešto može reći na mom grobu. Da pročitaš ono što si napisao na mom grobu."

Sledio sam se i jedva suzdržao suze. Iako mi je laknulo što nisam došao na Jožinu tapetu već dapače, sama pomisao da jednog dana Jože neće biti, sablaznila me i jednostavno u to nisam htio vjerovati. Nešto nepojmljivo, nešto nemoguće, nešto neprihvatljivo. Kao da mi netko kaže da više neće biti HC-a. Kak neće, a kam bude otišao, kak bi hokej bez njega, kaj bi hokej bez Jože.

Popili smo tada pivu, ali nažalost više nikad nećemo jer Joža je otišao. Kad sam čuo vijest nekako sam potonuo iako sam bio svjestan da neće moći dugo zbog te svoje boleštine koju je nosio. Otišao je čovjek koji će mi najviše faliti nakon starog i strica. Otišao je veliki čovjek, veliki hokejaš i veliki prijatelj.

Ja sam sretan jer sam mu još za života zahvalio, ali bi isto volio kad bi se netko od hokejaša u ime svih nas mogao zahvaliti Joži po zadnji put i reći par toplih riječi jer je to i više nego zaslužio svojim hokejaškim putem.

Joža neka ti je laka hrvatska zemlja, počivao nam u miru i pazi odozgo na sve nas i bez pardona uputi pregrš svojih "sočnih" kad vidiš da zastranimo.