Već je prošlo malo više od 4 godine kako nas je iznenada napustio Branko Bakmaz Bakica, tadašnji predsjednik HK Marathona, nekadašnji istaknuti igrač, a nadasve veliki čovjek čije je srce tuklo za njegov Marathon, ali je uvijek bio spreman pomoći svakom hokejašu bez obzira na klupske boje.

Ove godine bi Bakica navršio jubilarnih 60 banki i siguran sam kako bi to bila dostojna fešta na HC-u. Stvarno prerano je otišao jer  je mogao još puno toga dati svom Marathonu i hokeju općenito. Nisam siguran bi li Marathon bio u ovako lošijoj situaciji da je Bakica živ.

Bome tih mjesec dana 2013. godine neću nikada zaboraviti. Prvo je 25.5. prerano otišao moj stari u 63 godini. Sedamnaest dana nakon rodio mi se drugi sin, Ivan, nazvan po dedi kojeg nije stigao upoznati i zatim deset dana nakon saznam da je otišao i Bakica. Previše je to bilo stvari tada da bih se mogao zaputiti put Promine, Oklaja i Mratova kako bi ga posljednji put ispratio. Ali obećao sam sam sebi da ću jednog dana posjetiti Bakino zadnje počivalište s time više što su mi ženini korjeni iz tih krajeva.

I ove godine, put nas je odveo u Prominu, na obale rijeke Krke, ženin homeland. U ponosan i kršovit povijesni kraj koji je gadno nastradao u Domovinskom ratu čiji ožiljci se i dan danas vide iako je prošlo više od četvrt stoljeća.

Vozim ja tako od Brljana na Krki prema Oklaju podno planine Promine i prije Oklaja zavinem za Puljane na putu za Nečven. Kakav kraj uz samu Krku i u sklopu Nacionalnog parka. Kakva bi to divota bila da je idioti nisu skroz uništili i zapalili. Kakvo more, kakvi bakrači, prava i iskonska netaknuta priroda, mir i tišina.

I tako zaputimo se mi sa punčeve rodne grude prema Oklaju prolazivši kraj table za Mratovo, crkvu sv. Martina i Bakmaze. Pitam ja suprugu jel tamo groblje. Ona veli je i to za cijeli ovaj kraj. Onda je tamo pokopan Bakica i zavinem desno prema groblju. Svijeću imam. Samo se nadam da groblje nije preveliko da ću moći pronaći grob. I nije tako veliko, ali ne uspijevam naći. Bakmaza ima dosta, ali niti jedan Branko. Komentiram sa ženom da možda nije upisan na spomenik, ali četiri godine je prošlo, morao bi. 

Nema šanse da odem, a da ne zapalim svijeću za velikog Branka Bakmaza. Idem pitati Marathonce koje se sjećam sa slike sa sprovoda. Taušan se ne javlja, Žare ili Vučko. Idem prvo nazvat Žarkića i uspijevam. Navodi mene Žare po groblju, ali i dalje ne uspijevam naći. Tražim uz ogradu, ali tražim po grobovima sa spomenicima obloženim mramorom jer takvo zadnje počivalište definitivno zaslužuje čovjek poput Bakice. 

I nađem, ali ne mramorom obloženu grobnicu već betonsku grobnicu bez mramora i natpisa već sa starim križem od sprovoda položenim preko groba i kamenom na njemu kako ga vjetar ne bi odnio. Iako je bilo par plastičnih buketa, moram priznati da sam ostao podosta šokiran. Bakica je bio skroman čovjek, ali ovo je preskromno, pogotovo za takvu ljudinu kakav je Branko Bakmaz bio.

Ne znam što me više ražalostilo, što stojim ispred groba dragog mi Bakice umjesto da ga posjetim u rodnim mu Bakmazima ili kako mu posljednje počivalište nije ni blizu onome što je zaslužio kroz svoj život.

Teško mi se bilo oteti dojmu da Baka ne zaslužuje ovakvo posljednje počivalište. Previše je ljudima dao da mu se ne bi odužili barem počivalištem dostojnim njegove životne veličine.

Ne mogu ja tu ništa napraviti niti na nekoga apelirati, ali Marathonci moji, vi bi mogli i, mislim, trebali jer Bakica je to nadasve zaslužio. Pa ako nitko od njegovih ne želi ili ne može, zašto onda ne bi mogli njegovi hokejaši. 

Nisam siguran koliko je to izvedivo, ali barem se može probati. Malo da se to uredi kad spada. Iako je Bakica tamo u društvu velikana. Iz tih krajeva je Petar Svačić, posljednji hrvatski kralj, čiji spomenik stoji na vidikovcu s kojeg puca pogleda na prekrasan otočić Visovac, od tamo su Aralice, a pored Bakice je i mala Marija koja je imala svega 12 godina kad ju je 1991 na izlazu iz crkve u Oklaju ubila četnička granata prilikom prvog napada na te krajeve. 

Veliko društvo i velik čovjek zaslužuju više.

Nek mu je laka ova naša Hrvatska zemlja. I njemu i svim ostalim hokejašima kojih više nema, od mog starog i strica, Jože Leljaka, Žegarca, Zvonka Hrenara, Kire Petrovića, Bosaka, Srebe, Jelića i svih drugih koji više nisu među nama.