Prošlo je 9 godina od kada nas je napustio Milenko Šekić Mika. Stariji hokejaši ga dobro znaju, a ovi mlađi čisto ne vjerujem. Dapače siguran sam da ne znaju jer Mika nije bio neki španer, pompozni špiler, funkcioner niti netko tko pati na vizitke. On je bio onaj pravi pozadinac operativac bez kakvih niti jedan sustav ne može funkcionirati.
Uvijek tu kad treba za sve poslove koji trebaju. Bez zadrške i bez razmišljanja. Bilo da treba odelegirati tekmu, pobrati smeće ili "daviti" nekog sponzora za dinar do dva. Samozatajan, doduše ponekad i dosadan, jako dosadan, ali definitivno ne netko tko će iskakati iz gomile i za koga će svi znati i klicati kada ga vide.
Iskreno ne znam točno neki Mikin hokejaški put, ali znam da je 80-tih igrao nešto za Concu. Kao što navedoh i nije bio neki španer, pravo ondašnje "levo krilo". A zna se koja je funkcija levog krila - da ne smetaš.
Moram priznati da se ne sjećam da sam ga gledao kako igra već sam čuo iz priča starijih, ali ovaj Mikin "hokejaški operativni" život sam jako dobro upoznao jer su nam se putevi često sretali budući je bio dobar sa mojim starim.
Mika nije imao neku blistavu poslovnu karijeru i bio je siromašan, ali opet ponosan da ne dozvoli da se to pretjerano primjeti. Radio je sve i svašta da bi preživio. Često je bio kod nas jer ga je stari zvao da mu nešto pomogne, ali i da pojede neko toplo jelo. Znao je stari da je preponosan da dođe samo na klopu pa kakti da mu pomogne i "zaradi" za nju. Često su mu jedini izvori prihoda bili od suđenja i delegiranja pa ga se stoga često moglo vidjeti na HC-u kako sudi i delegira i skupi neku lovu da ima kroz tjedan.
Teško je živio, ali se trudio da se ne primjeti.
Dok je njegov igrački obol bio nešto siromašan, njegov radni obol u klubu je bio itekako bogat. Niš mu nije bilo teško napraviti i uvijek je bio spreman pomoći i to ne samo u Conci već i drugim klubovima. Čovjek kojeg si uprava svakog kluba može samo poželjeti i kakvih se danas može nabrojati na prste jedne ruke.
Pravi pit-bul-operativac koji kad dobije zadatak ne pušta dok ne ga ne izvrši. Tek sad vidim koliko je bio velik njegov doprinos u radu kluba.
Iako sam još bio mladac, sjećam se situacije za neku okruglu godišnjicu Conce, bit će 90 godina ako se ne varam, a ako netko zna bolje nek me ispravi. Taj jubilej je bio pod pokroviteljstom neke visoke HR institucije. Ne sjećam se točno jer me to tada i nije baš zanimalo. Doduše ni sada. Ali pokroviteljstvo su vidli samo na papiru te eventualno neko tapšanje po ramenu, niš konkretno kao i obično.
I ako se opet ne varam glavni vatrogasac Franjo Gregurić je obećao neku lovicu, ali je vrlo vješto izbjegavao bilo kakav kontakt kako tu lovicu ne bi morao dati. I tu stupa na scenu naš dragi Mikica kojem je povjeren zadatak pa nek kakti proba ga nekako uloviti jer su svi ostali odustali. I Mika ga je skoro svaki dan čekao ispred ulaza u ured kako bi ga podsjetio na njegovo obećanje. I na koncu je Gregurić dao lovu, ali ne zato što osjeća duboki senzibilitet prema hokeju već čisto da se više riješi Mike ispred svojih vrata. I Mika je uspio klubu dopelati dobru lovicu što nije uspjelo puno većim "facama" od njega.
Sad na koji način, nije bitno, ali je lovica došla. Pa nije bez veze ona izreka da fakultet ne završavaju najpametniji već najuporniji.
Te Mikine anegdote se uvijek sjetim kao svojevrsne marketinške škole. Neće novci sami doći niti će ih dovući neki shiny dopisi koji završe u tajničinom košu za smeće. Lovu dovlače VIP (veze i poznanstva) i upornost u natjeravanju istih.
Mika je otišao onako kako je i živio, siromašno, tiho i samozatajno bez neke pompe i velikih sprovoda. I mogu samo reći da mi je bila izričita čast što sam ga znao i jako žao kad je otišao bez obzira što neki mislili o njemu.
Ljudi poput Mike su rijetki i ovaj članak nije samo hommage Milenku Šekiću Miki već svim "malim" ljudima koji u hokeju rade "velike" stvari. Pozadinci koji makes a hockey go around. Doduše ponekad znaju biti malo dosadni, često zajune kad je pravica u pitanju i uglavnom zbog svojih pozitivnih uvjerenja se maknu čim dalje od hokeja. Neću nikoga imenovati, a vjerujem da će se ti mali-veliki ljudi sami znati prepoznati.
I svi ostali bi ih trebali prepoznati i barem počastiti sa jednim velikim hvala bez obzira što je HVALA izumrlo od kad su feničani izmislili novce.
HVALA
P.S. Slučajno se potrefilo da baš idu dva članka o ljudima koji više nisu sa nama, ali to ne znači da ih trebamo zaborviti već dapače treba ih se sjetiti s vremena na vrijeme jer svaki od njih ima svoje zasluge u našoj bogatoj povijesti.
