Hrvatska U21 reprezentacija završila je Europsko prvenstvo A skupine u Beču kao osmoplasirana, posljednja reprezentacija na turniru. Pet utakmica, pet poraza, a najbolje odigrana ona prva protiv domaćina, novih europskih prvaka.
Imam nekoliko svjedoka koji mogu potvrditi moju izjavu prije prvenstva – bit će uspjeh ako ostanemo.
I zato sam odlučio napisati nešto iz svog kuta. Iz kuta navijača koji prati utakmice domaćeg prvenstva, navijača koji je iz fotelje gledao sve utakmice prvenstva (a i pratio istovremeno i B skupinu iz Portugala), navijača koji je uoči i poslije svake utakmice razgovarao s onima koji su bili u Beču, ali i s onima u Hrvatskoj.
U Austriju je trener Filip Taušan poveo 12 igrača, od kojih su četvorica osjetila, neki više, a neki reda-radi, ono prvenstvo prije dvije godine u Portugalu.
Prvenstvo u Portugalu 2017. koje nikada neću prežaliti. Prvenstvo na kojem se morala uzeti medalja, jer su igrači, koji su bili tamo, imali sve potrebno za osvojiti, čak i zlato.
U Portugalu je bilo sedam-osam igrača koji mogu odlučiti utakmicu, ali nisu bili momčad.
U Austriji je momčad bila momčad, ali je bio samo jedan igrač koji je odskakao po kvaliteti.
Zato smatram da iz Beča trebamo izvući ono dobro, a popraviti one mnoge loše strane.
Je li Taušan pravi izbor za izbornika mlađih muških selekcija?
Je. Kao i svaki prije njega. I treba s njim nastaviti, jer vjerujem da će popraviti svoje jake strane, ali i naučiti iz svojih pogrešaka. Još ako posluša savjete onih koji su u prošlosti imali slične situacije, to će mnogo pomoći. I njemu i ekipama koje vodi ili će voditi u budućnosti.
Nisu samo rezultati ono što se mora gledati. Važno je vidjeti i ima li napretka u igri reprezentacije, u radu izbornika, je li iskoristio sve prednosti svoje momčadi, je li nešto naučio iz svojih pogrešaka.
A u Beču je pogrešaka bilo i treba ih što prije popraviti da ih je što manje u budućnosti.
Uvijek treba imati nekoliko planova i ako Plan A ne prođe, tu je B, C, D, itd.
Plan A je funkcionirao na prvoj utakmici protiv Austrije, ali ozljedom Krleže trebalo je nešto novo napraviti.
I to nisam vidio.
Vidio sam to zajedništvo koje nismo imali prije dvije godine, ali vidio sam stvari koje treba popraviti, stvari za koje znam da nisu samo do stručnog stožera reprezentacije, ali znam da se moraju popraviti.
GOLMANI:
Hrvatska nakon Zorana Jakopovića nema golmana za kojeg bi mogli reći da će obraniti i više nego što se prosječno od golmana očekuje. Ne bi Jaka bio toliko dugo prvi golman da ima suparnike iste ili bolje kvalitete.
Svi golmani imaju bljeskove na nekoj utakmici, ali tu nema konstante. Znam da je tako, jer sam bio sličan golman. Bljeskova mnogo, ali bez konstante. A prave golmanske treninge sam imao malo na početku karijere i onda tek pred kraj. No, to je problem u klubovima, u reprezentaciji trener bira od onog što postoji, ne može u nekoliko treninga to popraviti.
Golmani kasnije sazrijevaju i za ove mlade golmane ima još vremena da postanu kvalitetni, ali trebaju se odmah primiti posla.
TJELESNA PRIPREMA:
Danas većina igrača u Hrvatskoj smatra da je dovoljno doći na klupski trening, odraditi što se treba i otići doma. Sjećam se Gorana Pravice, Ronija Kranjčeca te još nekolicine starijih kako su radili dodatne krugove, imali i dodatne treninge na Munjari kada su se trudili upasti u mladu reprezentaciju.
I onda se čudimo kako smo u U14 utakmicama ravnopravni sa svima, a dok dođemo do U21 ili seniora nas šamaraju ti koje smo mi šamarali. Da, treba imati volje i za individualne treninge.
Kada sam nedavno vidio mlade i seniorske reprezentativke SAD-a u Zelini, vidio sam koliko su ispred vršnjakinja iz Hrvatske. To nema veze s genetikom i talentom. Samo naporan rad.
A većina naših dečki u Beču je tjelesno bila nespremna za pet utakmica u tri dana.
OSNOVE TAKTIKE:
Svi sve znaju o taktici ili misle da znaju, ali treba to znati primijeniti. U Beču je nedostajalo poznavanje osnova pritiska na protivnike, bilo je tu još nekih stvari koje se trebalo bolje znati primijeniti i nadam se da će stručnjaci to znati analizirati. I neke napade su nam suparnici vrlo brzo otkrili i tu je nedostajalo raznovrsnosti.
OSNOVE PONAŠANJA NA TERENU:
Ovo je boljka najmanje 90 posto igrača u Hrvatskoj.
Sudac dosudi prekršaj za tebe, a ti „sto” sekundi čekaš da kreneš izvesti i protivnik se postavi u obrani. Ili dizanje ruke i traženje faula. Ili brzo vraćanje u obranu kada je prekršaj protiv tebe. Pusti trenera da viče sucu kako je bio faul, ti trebaš igrati dok ne čuješ zvižduk. Analize su pokazale da pravi, vrhunski, igrači uopće ne "sude” na utakmici, već su samo koncentrirani na igru. Do zvižduka.
Dečki, fala na svemu što ste prikazali u Beču i uvjeren sam da ćete svi izvući pouke iz ovog turnira i biti još bolji na sljedećim natjecanjima.
