Utrčali su zeleno-bijeli i bijelo-zeleni, Nizozemski suci su bili spremni, odsvirala se himna i sve je bilo spremno za očekivano ili neočekivano (zavisi od kuta gledišta) finale.

Osim dvoboja ekipa pod povećalom je bio i dvoboj dva definitivno najbolja igrača lige, Zelinskog Rusa Lykova i Trešnjevkinog wunderkinda Mucića koji su nosili svoje ekipe do finala. Oboje su pokazali sav repertoar u polufinalima i njihova izvedba u finalu će sigurno trasirati put jednoj od ekipa ka tituli prvaka Hrvatske.

Ali nemre Trešnjevka bez crnih oblaka jer je Mucića u polufinalu fest stegnul grč u listu i bilo je pitanje koliko će moći potegnuti u finalu. A bez malog na 100% Trešnjevkine šanse su kudikamo manje. Ali mali je opet pokazao kako je sazdan od granita. Zabandažirana noga, stisnuti zubi i ful gas za svoju ekipu i klub. Respect

Počelo je oprezno s obje strane. Ipak se Zelina pripremila za forte Trešnjevke, kontre i nisu navalili ko medo na med. Osigurali su obranu na čelu sa fenomenalnim "Božom" na ćelu.

Još jedna lijepa priča hrvatskog hokeja. Kakav dobar i pristojan dečec, a opet britak i neprikosnoven u igri i koji doslovce izgara za svoju ekipu. Lykov je stvarno igračina i tu nema puno rasprave, ali drugi do njega po pristupu igri je Mihael Posavec aka Božo. To je tak kad ti je takva karma i kad dobiješ nadimak po svom legendarnom čači, a Božo Posavec je to bio, the legend i the ljudina, a i "mali" ide tim stopama i sa ponosom može nositi taj nadimak. Je malo bedasto, vjerojatno i njemu, ali to si nemreš birati, to ti samo dođe. Kao da mene svi zovu Ico po starom. Znali ga Božo ili Miha ili Mihael, svakako bi trebao imati mjesto u repki koju bi upravo trebalo graditi na takvim dečkima poput njega i Mucića, tih, samozatajan i dobar van terena, a goropadan unutar njega.

Zelina je povela vrlo rano golom Lykova i čekalo se skoro pred kraj prvog dijela za pravi odgovor Trešnjevke. I sijevnula je kontra koju je fantastično uklizavanjem kapitalizirao, a tko drugi, doli mali Mucić. Prava EHL golčina. 

Imala je Zelina i kratki prije toga za 2-0 kojeg je Branjug skinuo Lykovu, ali i fantastičnu reakciju Snoja nakon kratkog zabivši golčinu iz voleja koju je Nizozemac poništio jer kakti lopta nije prvo izašla van šutkrajca. Šteta jer je stvarno odlično izgledalo, ali valjda je znao kaj je dosudio.

Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.

Trešnjevka je očito naučila lekciju nakon dvoranskog finala. Nitko nije ni A rekao sucu za poništeni gol niti skakutao oko njega već su nastavili dalje kao da ništa nije bilo imajući u glavi samo glavni cilj, titulu. To je to iskustvo koje se ne kupuje niti trenira, ono samo dolazi sa utakmicama.

Ne bi dalje htio pretjerano secirati segmente utakmice, time nek se bave stručnjaci.

Iako su Zelinčani u startu bili spremni na brzinu Trešnjevkinu tranziciju, ali nisu taj nivo obrane uspjeli koncentrirano sprovoditi kroz cijelu utakmicu, a tu je Trešnjevka u prvenstvu pokazalo kako ne prašta.

U drugom dijelu sijevnula je još jedna klasična kontra Trešnje. Vuk i Marković su vukli i provukli se kroz obranu Zeline bacajući se na glavu da bi na koncu Pavel zabio za vodstvo Trešnjevke 2-1.

Tribine su poludile, ali o tribinama kasnije.

BREAKING MOMENT

Igrala se negdje 48-49 min i kratki za Zelinu. Saša Lykov poteže i pogađa lijevi čošak pored nemoćnog Branjuga. Zelinčani su skočili u zrak, ali i Nizozemac. Mahal je rukama u krug kao da komarce tjera i poništio Zelini gol iz istog razloga kao i Trešnjevci prije. Nije lopta izašla van.

I dok su Zelinčani dolazili k sebi od šoka, sijevnula je još jedna kontra Trešnje. Jurio je Mucić zadnjim atomima snage, kemijao sa Vukom i Markovićem da bi na koncu već u padu obišao golmana i zabio za 3-1.

Probali su se Zelinčani vratiti, ali nije išlo. Zeleni z Munjare su se hitali bezrezervno na glavu, svi do jednoga. 

Bio sam pred kraj tekme uz ogradu sa fotićem i pored mene je riljal Joža Briški. Oči su mu kolutale od iscrpljenosti, jedva je išel, ali je išel, držal formaciju, držao obranu i svog čovjeka. 

I to je jedan od najvećih razloga pobjede Trešnjevke, svi do jednog su ostavili srce i muda na terenu što se baš za Zelinčane i nije moglo reći. 

Čast iznimkama poput Bože, pravog profića Lykova, captaina Žileta i još nekih pravo-zelinskih dečki, ali to nije bilo dovoljno za pobjedu.

Sekunde su iscurile and here comes a buzzer za veliko i zasluženo slavlje Trešnjevčana. Sve je odjednom eksplodiralo od emocija. Dok su se Zelinčani pokunjili i dalje ne shvačavši što im se dogodilo, Trešnjevčani su se razletili po terenu i tribinama traživši svoje najbliže s kojima bi podijeli tu radost. Priča koliko hoćeš. Novopečeni tata Mucić je prvo pohitao mami i bebi. Mislim da sam u jednom trenu vidio suzu ponosnog tate Snoja kad je zagrlio sineka Tonija.

Teta Beba Tres i ostatak Uprave su jednostavno sjajili od sreće još ni sami svjesni što se sve dogodilo i da su i oni dočekali svojih pet minuta. Stvarno lijepa hokejaška bajka satkana od mnogo malih i prekrasnih hokejaških priča.

Ali lijepe priče nisu bile samo rezervirane za Trešnjevku. Ima ih i Zelina jer da nema ne bi ni došli do finala. Uz prije spomenutog Božu, moram priznati kako me u svakom pogledu oduševio Saša Lykov, sigurno i bez danjega najbolji Zelinski pick od stranaca tj, bolje rečeno plaćenih igrača.

Ma ne samo Zelinski pick, već najbolje i najopravdanije pojačanje globolno cijele sezone.

Čovjek osim što fantastično igra ujedno je u svakom svom hokejaškom zbivanju pravi profesionalac. Igra i ne predaje se, ne prigovara i zanovijeta, ne ponaša se kao neka frajla, nasmijan, istim žarom igra za seniore i veterane ili vodi klince Zeline. Bez danjega ako je Zelina u nečemu pogodila to je angažman Lykova. Concu je uspio sam sprašiti utrpavši im 4 laka komada, ali protiv Trešnje mu je trebalo znatno veća pomoć od ostalih. I bez obzira na poraz u finalu, Lykov je svoju odličnu igru kroz sezonu okrunio titulom najboljeg strijelca lige.

A ako smo već kod spomenutih pet minuta slave, ponosa i respekta onda tu, gledao ja tu subjektivno ili objektivno, na prvo mjesto dolazi ime Gorana Jamičića Yume. Kroz koje sve Scile i Haridbe je prolazio, čerečenja svog rada, disprespekta, borbe sa vjetrenjačama, ali nikada nije prestao širiti pozitivu i optimizam oko sebe, a ponajviše na svoju ekipu, stjecati nova znanja i prenositi ih bezrezervno na druge itd itd i sa svime time može mu se odati priznanje kao glavnom kreatoru tog Trešnjevčkog čuda i usponu od podruma druge lige do trona HR hokeja. Ako netko smatra da nije glavni onda je sigurno prvi među jednakima.

Iako moram priznati kako nisam preveliki fan načina na koji Yuma ponekad komunicira sa igračima. Malo mi je to ponekad premlako. Više volim čuti trenera da zagrmi u pozitivnom smislu kako bi podigao ekipu i to bi još volio vidjeti kod Yume. Da zagrmi, pa da i opsuje ako baš treba. Da se vidi tko je gazda. Da se postavi u skladu sa svojim mogućnostima, znanjem i kapacitetom. I to ne samo u klubu.

Ali opet mogu ja sam svašta nešto misliti, željeti i voliti te filozofirati po tom pitanju, ali istina je nepobitna. 

Yuma je prvak, ja nisam i točka. 

Respect Yuma i moj naklon do poda. 

Zaslužio si ovaj naslov u svakom pogledu.

Zucker kommt zuletzt ove nabrajalice

Man of the match and season

Mario Mucić

Dosta toga smo napisali i još smo mogli, ali ako bi u kratkim crtama slikovito uporedio i opisao igru Maria Mucića to bi bilo nekako ovako:

Napraviti kulinarski specijalitet za polizati prste od šanpjera, prstaca ili govedine Wagyu Ribeye može svaki malo bolji kuhar jer namirnica je samo po sebi specijalitet, ali napraviti specijalitet za pasti u nesvijest od običnih namirnica i začina poput krumpira, mrkve, svinjetine, peršina, korabe isl može samo pravi Masterchef. A to je ono što u hokeju radi Mario Mucić. On ne baca neki 3D skill ili SelfPass prekenjavanja, ne baca protivnike na guzicu nekim svemirskim driblingom, ne pokušava predribljati cijelu protivničku ekipu, ne puca po golu za svoju statistiku ako mu je suigrač bolje postavljen isl. Mario trči i bori se, igra za ekipu, nalazi najjednostavnija, ali opet najbolja rješenja, ne prigovara suigračima i sucima, po potrebi barata i zabija svim udarcima i to kakve golčine. Za prave istinske hokejaške fanove on je pravi hokejaški Masterchef što su pokazali i njegovi suigrači digavši ga na kraju tekme na ramena kao pravog Vladara hokejaških terena.

Što nakon i što dalje? Što će ovaj naslov promijeniti? Kuda će ploviti Trešnjevkin brod?

U načelu se po duhu svetome neće ništa spektakularno dogoditi osim ako sama Trešnjevka nešto ne napravi više ploveći na tom pozitivnom valu jer vrlo brzo može doći bonaca.

Bilo to nekom dragom ili ne, ali Trešnjevka više nisu ni drugoligaši ni pušioničari već prvaci i takav bi tretman trebali očekivati bolje rečeno tražiti. Jer očekivanje je ludom radovanje, ali traženje bi već moglo polučiti neke efekte.

Nadam se da će Trešnjevka na ovom valu doći do više para, škola, klinaca i u konačnici uspjeha jer su to zaslužili, ali kao i svi ostali naši klubovi. 

Iako je seniorsko finale nekako šlag na tortu cijele sezone, Zelinčani ipak ne bi trebali biti previše tužni, več sretni i ponosni jer su oni jedini klub koji je osvojio medalje u apsolutno svim kategorijama u kojima se održavalo prvenstvo Hrvatske, seniori i seniorke srebro, juniori zlato, kadeti bronca, mlađi kadeti zlato, pioniri zlato, pionirke zlato, mlađi pioniri srebro i mlađe pionirke bronca. Suma sumarum 4 zlata, 3 srebra i 2 bronce. Respect

A što reći o navijanju? Puno toga, ali u sljedećem nastavku

P.S. Krešo Mušnjak. Obijesiti kopačke ili ne obijesiti. Europa stiže, dunjo moja i miriše kako nikad nije.